Primus
Nisam dugo vodila dnevnik ili bilo kakav zapisnik, a sumnjam da će ikad istinski doći do neke redovnosti u tome. Imam više vremena nego inače, 00:52:53što mi daje još više prostora da se bavim gledanjem u svoju sterilnu prazninu, čistu tupu samoću koja odzvanja. Nisam sama u bukvalnom smislu, ali to nije ni poenta. To što imam koga da dodirnem ne znači da osjećam toplotu. A i ti dodiri su rijetki i još rijeđe išta osim formalnosti. S druge strane čisto sumnjam da je i ovo nešto što bi mogla pravilno da procjenim. Ništa mi nije jasno, a koga god da pitam bilo šta moje riječi služe samo kao eho u zatvorenom prostoru moje lobanje. Ne znam apsolutno ništa. Ne znam ni da povrijedim na način koji znači išta. Jer su mi nokti tupi, a zubi svakako grizu samo jezik. Ni to čak na vrijeme. Sve me više i više proganja jednostavno pitanje: "Da umrem danas, sutra, uskoro – da li bi iko žalio za mnom?". Naravno odgovor je veoma logičan i pitanje je nadasve budalasto, ali taj odjek me proganja. Ne osjećam se kao da bi me iko uzeo za ramena i tresao dok mi ta gnusan ideja ne izađe iz glave. Moje suze nikoga nisu ganule. Često se osjećam kao da nisam ljudsko biće. Moj nestanak bi više ličio na neku bistu koju je srušilo teško nevrijeme. Sav taj trud za džabe, ali ništa što se ne može ponovo izgraditi. Šteta, idemo dalje. Totalano nebitan faktor u jednačini, možemo je riješiti smijenom. Za 4 ponuđenih pitanja dato je 5 ponuđenih odgovora, a ja sam taj peti koji ostaje bez para i služi da te prevari ili ti makar na kratko odvuče pažnju dok se ne sjetiš svega što si naučio. Ne ostajem u pamćenju, nećeš me spomenuti jer nisam ispravna. Nemam funkciju. Ne donosim ništa i nisam naslijedila išta vrijedno. Nisam ime, tek čovjekolik pokušaj mašine koja se jedva snalazi na svojim kilavim nogama. Truliji dobijaju sve što žele jer su organska bića, jer se osjete na dodir, jer njihova ljuštura nije odsječena od čovečijeg. Sve što ja radim je nenormalno. Svaki moj pokret je nepodnošljivo spor i odsutan. Nestala sam prije nego što sam postala. Ništa nikad neću zaslužiti. Znam šta sam. Potpuno sam svjesna svoje nehumane deformacije. Uvjeriću te u svoje meso na pola minute, dok ne primjetiš da ne dišem dok pričam. Dok me ne zakačiš laktom i shvatiš da sam olupina nasukana na svoje ostrvo žica, kablova, monitora, teksta koji se širi daleko i dalje u nedogled... Ja postojim samo u tragovima koji brzo izblijede. Crtam, to je jedini način da drugima približim ono što istinski volim. I znam da sam dramatična, histrionična čak, da su moje emocije neosnovane gluposti i da bi to sve tako lako mogla promjeniti da se samo u potpunosti promjenim i navučem još neki pokušaj ubjedljivosti. Ali ni tada me niko nebi istinski voljeo, a nebi mogla da podnesem još sluzavu, pulsirajuću unutrašnjost kože oderane i sašivene u nakaradnu ideju normalnog. Pričam mnogo i pričam sama sa sobom čak i kad su ljudi oko mene, ne znam šta žele od mene ali imam jako malo snage i za šta, a kamoli za procjenjivanje njihovih suptilnih signala, treptaja, broja dlaka u obrvama. Ne znam kako da svojim mašinskim jezikom doprem do mesa i hrskavice, do najsitnije kosti. Tvrda sam i mekana, samo ja to znam.
283 Komentari |
0 Trekbekovi